U nedjelju, posljednjeg dana mjeseca rujna ove godine, članovi đakovačkog Ogranka su se uputili na izlet u Vukovar. Ranije smo se već dogovorili s gđom Darom Mayer, predsjednicom vukovarske udruge 'Nijemaca i Austrijanaca, Vukovar', i dobrom poznavateljicom vukovarskih zbivanja, da će nas provesti i pokazati nam sve bitne točke grada po kojima je i poznat.
U zakazano vrijeme smo se našli ispred vukovarske bolnice, te se uputili u podrumski prostor gdje je bolnica radila u nemogućim i neljudskim uvjetima za vrijeme Domovinskog rata. Svi mi manje-više znamo, i upoznati smo koliko-toliko kroz medije, a neki i osobno, kako je to u ono nemilo ratno doba bilo. Kako se bolničko osoblje nesebično borilo za život svakog ranjenika, bez obzira na spol, starost i nacionalnost.
Sve smo mi to znali, no tek kad smo prošli onim uskim hodnicima na čijim su zidovima sada napisana sva imena onih ljudi koji su tih dana tu boravili i vidjeli onaj skučeni prostor u kojem se živjelo, rađalo i umiralo, dok se cijelo zdanje treslo od užasnog granatiranja, tek tada smo gotovo u potpunosti shvatili kako je to u ono doba rata bilo.
Nakon upisa u knjigu dojmova, gdje smo pokušali napisati u par riječi kako nas se sve to dojmilo, uputili smo se do masovne grobnice na Ovčari.
A, tu opet, šok i nevjerica. Jednostavno, rečeno, teško je shvatiti da su se na tom mjestu odvijali tako užasni događaji. Obišli smo onaj hangar užasa gdje su bili smješteni ranjenici vukovarske bolnice prije njihovog smaknuća. Vidjeli smo sve one fotografije stradalih koje polako nastaju i nestaju, kao i mnoštvo osobnih stvari i predmeta koji su pripadali ubijenima. Otišli smo i do spomenika, podignutom ubijenima u spomen. Svi mi smo u tišini slušali gđu. Mayer kako nam govori o tom događaju, o toj, najvećoj masovnoj grobnici u kojoj počivaju nedužni ranjenici. Pa kad je još pročitano i par redaka najpoznatijeg ratnog vukovarskog novinara, Siniše Glavaševića, posvećenih Vukovaru i Vukovarcima iz tih dana, doživljaj tog mjesta i tadašnjih događanja bio je neopisiv!
Otišli smo i do memorijalnog groblja iz Domovinskog rata, najveće masovne grobnice u Europi nakon II. svjetskog rata. Zastali smo ispred monumentalnog spomenika i u nevjerici promatrali svih 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu ekshumiranu žrtvu, jednu osobu koja je ovdje živjela i stradala.
I tu smo čuli potresnu priču o svemu što se dogodilo, kao i tko je sve našao svoj vječni mir u tim alejama. Tu su sahranjeni branitelji, ratni vojni invalidi, njihova bliža rodbina, jednom riječi rečeno, svi oni koji su svoj život dali za obranu Vukovara kao i cijele Hrvatske.
Prošetali smo se potom i samim centrom Vukovara, te vidjeli koliko je objekata obnovljeno, i koliko ih je novih sagrađeno. Neki uništeni i razrušeni objekti su ostali u onakvom stanju u kakvom su dočekali kraj rata i oslobođenje grada od agresora, a kao uspomena i opomena za budućnost, da se takvo što više nigdje i nikada ne dogodi. Kažu da je Vukovar grad mladih i vrijednih ljudi, punih vjere u sebe, i svoje sposobnosti, što je uostalom i točno, jer je na svakom koraku to i vidljivo.
Jedan u nizu dokaza da tu žive mladi i kreativni ljudi je i taj, što su na pravi način prezentirani i obilježeni svi oni prostori na kojima su se te strahote događale.
Gotovo u sam smiraj dana uputili smo se kući, u Đakovo. Prvih prijeđenih kilometara nismo razgovarali, svatko je bio sam sa svojim mislima i razmišljanjima o svemu onom što smo taj dan vidjeli i proživjeli. Svatko od nas imao je svoje mišljenje, no u jednom smo se bezuvjetno složili: kakvi su to porivi i kakvi su to ljudi (?) kad su htjeli ubiti i uništiti jedan cijeli grad?! Ljudski je i nužno oprostiti i nastaviti suživot, no sve ono što se dogodilo, sve ono što je ubijeno i razrušeno, prepustiti zaboravu, to bi bilo neoprostivo!
Napuštajući Vukovar, taj ne bez razloga nazvanim 'herojski grad', bili smo bogatiji za jedno novo–staro saznanje, za jedno novo-staro razmišljanje o tome što su ljudi u stanju učiniti, i što su u stanju pretrpjeti i preživjeti kad se bore sa srcem i dušom za pravu i pravednu stvar!
Pa, zar nismo i sami ne tako davno bili pred uništenjem i istrebljenjem od strane onih koji nisu mogli shvatiti da postoji i nacija koji svojim radom, vjerom i poštenjem želi živjeti u miru i slozi sa ostalim narodom na ovim prostorima?! |
