I ove su godine članovi đakovačkog Ogranka zajedno s članovima Njemačke zajednice iz Osijeka, kao i mnogi bivši i sadašnji stanovnici Krndije, pa i još nekoliko bivših zatočenika tog zloglasnog logora na primjeren način obilježili Dan progona – Vertreibungstag. No, ovaj puta, to je za sve nas bio poseban dan, i to ne bez razloga, jer nakon punih sedamdeset godina izbivanja iz crkve koju su 1937 godine u svom selu, sagradili tadašnji mještani, naši sunarodnjaci, kip sv. Antuna vraćen je na njegovo 'staro' mjesto, gdje uostalom i pripada!
            Koncem 1944. godine, sramotnom Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a, svi Nijemci su bili protjerani i prognani iz svojih domova, a da bi oni koji su ostali, bili odvedeni u tzv. 'sabirne logore' gdje su zatočeni mahom, djeca, žene i starci živjeli u gotovo nenormalnim i nemogućim uvjetima. Mnogi su tu, u Krndiji, kao i u drugim radnim logorima ostavili svoje živote.
            Zato, ovaj dan, između ostaloga ima i svoje simbolično značenje. Krndiju su osnovali njemački kolonisti u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Bilo je to selo puno vrijednih i radišnih ljudi koji su svojim radom i načinom života doprinijeli ne samo napretku svog sela, već i okolice. Za ono vrijeme, malo se mjesta moglo pohvaliti da u svom okruženju ima na takav način organizirani društveni život, električnu centralu, kino dvoranu, kao i trgovine. Već tridesetak godina od svog osnutka, Krndija je imala gotovo 1400 žitelja, a da bi zbog već spomenute zloglasne 'Odluke' izgubila više od 1000 svojih stanovnika, pa su tako i crkvu nakon samo 7 godina njenog postojanja morali napustiti i prepustiti propadanju, i postupnom uništenju!
            Sve do prije dvadesetak godina, o svemu tome se šutjelo, nije se spominjao taj sramotni čin, i nepravda nanesena Nijemcima i njemačkom narodu. No sada je kada je crkva obnovljena, kada se njen nekadašnji stanovnik, simbol vjere i nadanja, kip sv.Antuna  vratio nakon toliko godina svog izbivanja, vjerujemo da je to na neki način i znakovito, odnosno, da postoji nada kao i realni izgledi da se u to nekada 'švapsko' selo puno ljudi i sretnih obitelji opet vrati život.

            Naravno, da smo o tom događaju obavijestili i medije, kako bi zahvaljujući i njima, što više ljudi bilo upoznato sa sudbinom tog sela i njegovih stanovnika, koji su unatoč svom primjerenom načinu života i suživota s okolnim stanovništvom morali ni krvi ni dužni napustiti svoj dom niti punih 60 godina od njegovog osnutka, a sve zbog toga što tadašnja vlast nije prepoznala i shvatila da tu živi vrijedan, radišan i pošten narod!